Prije samog odlaska učenici su prikupili prigodne donacije u obliku osnovnih prehrambenih namirnica koje su predali zajednici kao zahvalu za predavanje. Po dolasku u zajednicu učenike su srdačno dočekali Josip i Verat, dva štićenika zajednice, odnosno brata (kako se oni međusobno oslovljavaju). Zatim su ih otpratili do kapelice gdje su učenicima održana predavanja. Predavanja su zapravo bila osobne životne priče Josipa i Verata kojima su upozorili učenike na opasnosti uzimanja narkotika (marihuane, kokaina i heroina). Također, napomenuli su da u zajednici borave i ovisnici o kockanju i mladi ljudi koji su jednostavno nezadovoljni svojim životom u vanjskom svijetu. Početak svoje ovisničke priče vide još u osnovnoj školi kad su počeli s laganjem roditeljima, zatim pušenjem cigareta kojem je uslijedilo pušenje marihuane u srednjoj školi, te su naknadno prešli na kokain i heroin. Obojica su  svoj život prije zajednice nazvali lažnim. Naime, drogiranje im je nakon početnog osjećaja ugode i bijega od svakodnevnih briga s vremenom postalo zamorno i teško. Naime, više im nije pružalo opuštajući osjećaj, a morali su nastavljati s uzimanjem droge jer je tijelo to tražilo. Nakon više od deset godina uzimanja droga, shvatili su da imaju dva izbora – izliječiti se ili umrijeti. U zajednicu Cenacolo su obojica došla prije nepunih godinu dana. Život u zajednici im je početnih mjeseci bio jako težak, pogotovo zato što su daleko od svojih obitelji s kojima ne smiju imati kontakt, ne mogu koristiti mobitel, računalo, ni televizor. Njihova dnevna rutina se sastoji od molitve i rada. Danas se obojica osjećaju dobro jer su priznali sebi i drugima svoju pogrešku, te su uvidjeli da im je droga pružala lažan osjećaj sreće, a povrijedili su svoje najmilije. Nadaju se da će im boravak u zajednici pomoći kako bi mogli svoj život nastaviti pravim putem.